O korupciji i obrazovanju

Polovinom srpnja završili su još jedna školska godina, ljetni rok polaganja matura i upisi u srednje škole i fakultete u Hrvatskoj. Kao i svake godine, zbrajaju se ocjene, računaju prosjeci, sastavljaju rang liste i objavljuju statistike prolaznosti i pokazatelji uspješnosti. To je prilika da se (još jednom) promisli o tome kako obrazovni sustav učiniti boljim. Obrazovanje se smatra javnim dobrom (Heyneman, 2004) i u zemljama koje imaju veći udio javnog financiranja obrazovanja u odnosu na privatne izvore, poput Hrvatske, razina obrazovanosti stanovništva je pitanje ulaganja javnih resursa u konkurentnije i, po mnogim elementima budućeg razvoja, uspješnije društvo.

U propitivanju te široke tematike često se zanemaruje jedan aspekt koji može duboko podrivati sve napore za unaprjeđenje kvalitete obrazovanja i funkcioniranja obrazovnog sustava. Radi se o neetičnim oblicima ponašanja i korupciji. Negativan učinak neetičnosti i korupcije, s jedne strane, i obrazovanja, s druge strane, je dvosmjeran. U zemljama u kojima je raširena, korupcija usporava ekonomski rast, smanjuje konkurentnost gospodarstva, povećava nejednakosti i društvene nepravde, pridonosi neracionalnom trošenju resursa i gubitku povjerenja u institucije. Korupcija smanjuje prilike za ulaganja, pa tako i ulaganja u ljudski kapital. Korupcijske prakse unutar samog sustava obrazovanja ruše kredibilitet formalnih ishoda obrazovanja, ograničavaju jednaki pristup obrazovnim uslugama i iskrivljuju kriterije vrednovanja. Neetičnim i koruptivnim djelovanjem ne potiče se napredovanje prema zaslugama, što može imati dugoročne posljedice na odabir vodećih društvenih elita. Korupcija podriva povjerenje u obrazovni sustav i dovodi u pitanje koristi od obrazovanja, što ima za posljedicu odustajanje od školovanja. Korupcijom se potkradaju resursi i osiromašuje sustav. Ako se radi o javnom školstvu, negativna se spirala brzo pokreće. Slabo plaćeni nastavnici, nedostatak opreme i edukacijskih materijala u javnim obrazovnim institucijama nagnat će imućnije učenike i studente da upišu privatne škole, u zemlji ili inozemstvu, što će pospješiti odljev mozgova (Transparency International, 2017).

Korupcija u obrazovnom sektoru radi pritisak na javna sredstva i proračun koji u većini zemalja predstavlja (naj)veću stavku javnih rashoda. Nadalje, negativno utječe na troškove obrazovanja i njihov obim te kvalitetu obrazovanja. Uzrok tome je, uz već spomenutu visinu proračuna za obrazovanje, broj sudionika u obrazovnim aktivnostima, monopol države u pružanju usluga javnog obrazovanja, a s time vezana i diskrecijska moć javnih službenika u upravljanju obrazovnim sustavom (Hallak i Poisson, 2001). Negativni učinci korupcije još su veći u manje razvijenim zemljama gdje su zaposleni u školstvu potplaćeni s obzirom na odgovornost posla, a službenici svoje niske plaće teže uvećati ubiranjem korupcijske rente.

Duerrenberger i Warning (2018) su na velikom uzorku zemalja u svijetu pokazali da raširenost korupcije smanjuje broj godina školovanja i taj je učinak jači u zemljama s pretežito javnim školstvom. Povećanje korupcije za jednu jedinicu u nekoj zemlji smanjit će stopu upisa u škole za gotovo 10 postotnih poena (Dridi, 2014). Zanimljivo je i razmišljanje Heynemana (2004) koji povezuje prosperitet i demokratske procese u društvu s kvalitetom izabranih elita. Ultimativni cilj da najsposobniji vode politiku i gospodarstvo neke zemlje nepomirljiv je s prirodnim ciljem svakog pojedinca, njegovih roditelja i obitelji da bude uspješan. Upravo je obrazovni sustav taj koji treba pomiriti suprotne utjecaje i biti mehanizam filtriranja najkvalitetnijih vođa prema sposobnostima i zaslugama. Ova teza u Hrvatskoj može zvučati utopistički, ali i kao idealna situacija kojoj treba težiti. Što se događa ako obrazovni sustav ne potiče najbolje, ako korupcija iskrivljava kriterije selekcije upisanih, a prilike za stjecanje obrazovanja nisu jednake za sve? Nažalost, u ispunjavanju opisane funkcije obrazovni sustav često je zapriječen korupcijom i neetičnim ponašanjem. Neetično ponašanje se stavlja uz bok korupcije kao negativne pojave upravo zbog važnosti obrazovanja i obrazovanosti stanovništva. Prihvaćanje neetičnog ponašanja često je prvi korak ka korupciji. Kada neetično ponašanje pogađa djecu i mlade, posljedice su znatno teže pa se i mjere otklanjanja tih rizika moraju strogo provoditi. 

"Korupcija u sustavu školstva i visokog obrazovanja ugrožava dobrobit društva jer narušava društveno povjerenje, pogoršava nejednakost i izlaže djecu neetičkom ponašanju. Onemogućava razvoj i obrazovanje kompetentnih i etičnih pojedinaca za buduće vodstvo i radnu snagu jer onemogućava svima jednake obrazovne mogućnosti. Namještanje natječaja za posao u školstvu i nepotizam su veliki problem te mogu dovesti do zapošljavanja loše kvalificiranih učitelja, dok namještanje ponuda može rezultirati udžbenicima i materijalima lošije kvalitete." ^[1]

Istraživanje provedeno u srednjim školama u Hrvatskoj^[2] pokazalo je da četvrtina roditelja smatra kako je sitnom korupcijom i neetičnim ponašanjem lakše doći do ciljeva, a njih 4,5 posto je osobno svjedočilo da se nastavnicima daju pokloni kako bi njihovo dijete dobilo višu ocjenu ili kako bi odgodili ispit. Istraživanje datira iz 2014. godine, no je li se išta suštinski promijenilo? Anegdotalni izvori kažu da je klasično mito u novcu izgubilo primat, no da se drugi vrijedni pokloni i protuusluge i dalje široko koriste za ostvarivanje preferencijalnog tretmana. U istraživanju pojave korupcije važno je utvrditi tko je inicijator korupcijske transakcije (nastavnik ili roditelj), ostvaruje li se utjecaj posredstvom treće osobe (primjerice ravnatelja, predstavnika osnivača i drugih nadređenih), koji je trenutak korupcijske transakcije (prije ili nakon dobivene usluge, npr. zaključene ocjene, položenog ispita, željenog upisa), radi li se o malim poklonima pažnje predanim javno ili o vrijednim predmetima i uslugama obećanim i izvršenim daleko od očiju svjedoka.

Pri pomisli na korupciju, najprije ćemo pomisliti na gore opisane pojave davanja mita. No korupcija i neetično ponašanje kriju se i duboko u samom sustavu kao rezultat utjecaja društvene klime i okruženja u kojemu obrazovni sustav funkcionira. Na njega se prenose malformacije društva i zlouporabe poput protežiranja bliskih osoba u zapošljavanju, preferencijalne nabave npr. edukacijskih materijala određenog izdavača, odabir izvođača radova na školskom objektu ili ugovaranju pratećih usluga prehrane, smještaja, putovanja učenika i studenata. Primjera je mnogo, a neke su pojavnosti teško dokazive, poput trgovine utjecajem, lobiranja, itd. Sindikati smatraju da je zloupotreba zapošljavanja u hrvatskim školama prvenstveno uzrokovana korupcijom;  slijedi političko uhljebljivanje, nepotizam i lažne diplome na četvrtom mjestu.^[3]

Uz korupciju, problem predstavlja i neetično ponašanje, o čemu svjedoče empirijska istraživanja za Hrvatsku. Istraživanje na učenicima srednjih škola u Zadru je pokazalo da se gotovo 93 posto učenika koristi nekim oblikom varanja, poput prepisivanja, plagiranja, lažiranja ispričnica i sl., pri čemu je dobivanje ocjene (na ispitu ili zaključne) "preko veze" najrjeđe (malo više od 1 posto ispitanika je pribjeglo toj vrsti prevare) i ujedno i najmanje prihvatljivo za ispitanike (Šimić Šašić i Klarin, 2009). Kao uzrok i svojevrsno opravdanje svojih postupaka učenici navode društvene nepravde i nejednakosti, a tek potom moralnu upitnost varanja. Istraživanja u prilog usvojenoj praksi varanja već u osnovnim školama (Zmijarević i sur., 2017) potvrđuju da se radi o duboko ukorijenjenom problemu prisutnosti neetičnih praksi od samog početka školovanja djece u Hrvatskoj. Vrijednosti i praksa usvojeni u mlađoj dobi očito se nastavljaju i u akademskom obrazovanju. Za ilustraciju, više od dvije trećine studenata na Sveučilištu u Zadru (Zmijarević i sur., 2017) i 97 posto studenata medicinskih fakulteta u Hrvatskoj koristilo se nekim oblikom varanja tijekom studija (Taradi i sur., 2012). Neetično ponašanje i korupcija očito su strukturni problem hrvatskog obrazovnog sustava nastao kao posljedica erozije društvenih vrijednosti. Što učiniti?

Preporuke koje pruža literatura iz ekonomike korupcije usmjerene su k donošenju i pridržavanju strogih kodeksa ponašanja, koji neće biti samo formalno mrtvo slovo na papir, s jasno definiranim ciljevima, popraćeni širokom edukativnom kampanjom o kodeksu i kontrolom provedbe (Heyneman, 2004). Premda se te preporuke uglavnom odnose na nastavnike (Hallak i Poisson, 2005), iskustvo nam govori da je podučavanje i implementacija etičkih kodeksa u praksi nužna i za učenike i studente i za njihove roditelje.

Pozitivne rezultate pokazuje i uvođenje nadzora i sankcija za varanje na ispitima; primjerice endemske prevare na ispitima mature u Rumunjskoj spriječene su uvođenjem nadzornih kamera i strogih kazni za prekršitelje (Borcan i sur., 2017). Zaštita učenika i studenata od korupcije smatra se strateškim ciljem provedbe obrazovnih programa u manje razvijenim zemljama (Tanaka, 2001), a preporučene mjere kombinacija su preventivnih i restriktivnih mjera (Heyneman, 2004). U Hrvatskoj postoji niz inicijativa udruga koje provode edukacijske i preventivne programe za sprječavanje korupcije te podučavanja o njezinim posljedicama i o tome kako se oduprijeti korupcijskom pritisku, no ti su programi sporadični i na volonterskoj osnovi. Pažnja koju tako složena i opasna pojava poput korupcije traži nameće da edukacija o neetičnom ponašanju i korupciji postane sastavni dio kurikuluma.

Hrvatska je veliki pomak napravila uvođenjem e-usluga u školstvu. E-upisi u srednje škole i na fakultete te evidencije putem e-dnevnika pridonijele su transparentnosti procesa i svele mogućnosti manipulacije na minimum. Pa ipak, svjedočimo da se u uvjetima, kako navode hrvatski stručnjaci, "prenaglašenosti ocjena" neetična ponašanja očituju u vidu pritiska roditelja i poznanika na ranjive dijelove sustava – nastavnike i profesore.

Prije nekoliko dana mediji su prenijeli da u Hrvatskoj nedostaje oko 300 nastavnika matematike. Vjerojatno je situacija s nastavnim kadrom predavača informatike još teža. Poruka koju pojedinci, vršenjem pritiska na profesore i nastavnike zbog ocjena, šalju budućim nastavnicima je prijeteća i imat će dalekosežne katastrofalne posljedice za društvo. Ovdje žrtva intervencije nije samo pojedini učenik ili profesor, već su kolateralne štete učinjene za sve buduće generacije učenika koje u takvim uvjetima više nitko neće htjeti podučavati. Vratimo li se na početak ovog komentara o razornim posljedicama korupcije, krajnje je vrijeme da hrvatsko društvo istinski osudi, a nositelji politike ozbiljno prionu suzbijanju nepoštenih praksi u obrazovanju.