Ekonomski rast i klimatska propast

Ekonomije diljem svijeta, uključujući Hrvatsku, pokazuju jasne znakove ekonomskog oporavka od koronakrize. No, u svjetlu svega ostaloga što se događa širom planeta, postavlja se pitanje jesmo li opet pogrešno postavili ciljeve? Može li u aktualnom kontekstu i dalje biti legitiman cilj ''oporavka'', ekonomskog rasta i ''povratka na staro''? Požari katastrofalnih razmjera gutaju Grčku, Kaliforniju i Sibir, poplave s enormnim štetama pogodile su Njemačku i Kinu samo u posljednjih nekoliko tjedana. Zvona za alarm prilično su glasna čak i bez znanstvenih dokaza koji pokazuju da je život na zemlji doista ugrožen.

Kao znanstvena potvrda svemu čemu svjedočimo u posljednje vrijeme, u ponedjeljak 9. kolovoza 2021., objavljen je novi IPCC (International Panel on Climate Change) izvještaj o stanju klime, prvi nakon 8 godina. Radi se o tijelu Ujedinjenih naroda koje se bavi znanošću direktno povezanom s klimatskom krizom. Zaključak izvješća je da ljudska aktivnost utječe na klimu na nezabilježen način u posljednjih nekoliko stotina tisuća godina. Pritom su promjene koje smo prouzrokovali u značajnoj mjeri neizbježne i nepovratne. Ustanovljeno je da je, kako sada stvari stoje, nemoguće postići ciljeve Pariškog sporazuma iz 2015. godine i zadržati porast temperature na ili ispod 1,5 Celzijevih stupnjeva iznad pred-industrijskog doba.

Što to znači u praksi? Za grubu ilustraciju dovoljno je reći da će, u slučaju ''povratka na staro'', period pandemije bolesti COVID-19 za nekoliko desetljeća za čovječanstvo biti lijepa uspomena na bolja vremena. Christana Figueres, bivša čelnica UN-ove konvencije za klimatske promjene i Tom Rivett-Carnac u knjizi The Future We Choose iz 2020. godine vrlo zorno opisuju svijet u kojem ćemo živjeti ako se ništa ne promjeni. Oni u osnovi slikaju distopijsku, a opet sasvim realnu sliku svijeta i  načina na koji će se porast temperature iznad 1,5 Celzijevih stupnjeva odraziti na svakodnevne živote. Ovdje ću navesti samo nekoliko najupečatljivijih. Za razliku od razdoblja pandemije, kada su maske postale obavezne zbog zaštite sebe i drugih od zaraze, maske će se nositi u svakom trenutku, ali ne zbog infekcija već zbog zagađenog zraka. U jugoistočnoj Aziji bit će gotovo u potpunosti nemoguće raditi vani. Podsjetnik na Miami i ostale obalne gradove bit će samo njihovi tornjevi koji će viriti iz vode. Zbog porasta kiselosti oceana bit će malo, ako išta, preostalog morskog života, što znači da će siromašni dijelovi koji ovise o ribarenju ostati bez osnovnog izvora hrane. Sahara će se proširiti na Europu, do Španjolske, Grčke i južne Francuske. Oko 2 milijarde ljudi živjet će u područjima gdje je gotovo 2 mjeseca godišnje dnevna temperatura 60 Celzijevih stupnjeva (temperatura pri kojoj je ljudskom tijelu nemoguće biti vani duže od 6 sati). Migracijski valovi iz ne-nastanjivih područja, poput središnje Indije, brojat će se u milijardama. Politički problemi uzrokovani ovakvim razmjerom migracija teško se mogu i opisati. Ratovi i borba za preostale oskudne resurse čine se kao potpuno realan scenarij. Abel et al. (2019) u recentnom istraživanju Climate, conflict and forced migration već su pronašli kauzalnu vezu između klimatskih promjena, konflikta i migracijskih valova. Dakle, tome na neki način već svjedočimo, samo zasada u manjem obimu.

Dodatno zabrinjava i činjenica da su izvještaji UN-ovog IPCC-a do sada uglavnom bili konzervativni, zbog svih mogućih političkih i interesnih faktora unutar samog UN-a. Prije ovog izvještaja, neki su drugi predviđali još negativnije scenarije. Primjerice, australski think tank Breakthrough zagovara ''ratni odgovor'' na klimatsku krizu (Dunlop i Spratt, 2019). U drugom izvješću iz 2018. za scenarij zagrijavanja od 2 Celzijeva stupnja Zaklada Global Challenges, između ostalog, kaže i kako je ''razmjer uništenja iznad našeg kapaciteta modeliranja, s visokom vjerojatnošću kraja ljudske civilizacije'' (Wariaro et al., 2018).

Nakon svega izloženog, zapanjujuće je da u javnom diskursu i dalje dominira pitanje pandemije i oporavka ekonomije od posljedica pandemije. Oporavak ekonomije, prema standardnoj definiciji promatran preko rasta BDP-a, gotovo je siguran put prema produbljenju klimatske krize iz očitog razloga što BDP ne mjeri ono što je bitno (Fioramonti, 2013; Philipsen, 2015).

Nakon recentnih događaja i crnih prognoza iz objavljenog IPCC-ovog izvješća, valja završiti s dozom optimizma koju nude i Figueres i Rivett-Carnac (2020) te George Monbiot, kolumnist The Guardiana u knjizi Out of the Wreckage iz 2017. Uz radikalan politički zaokret i novi narativ koji se odmiče od uskog ekonomskog pogleda usmjerenog na rast BDP-a i profita, moguće je ostvariti budućnost čak i ljepšu od sadašnjosti. Ono što je kristalno jasno je da živimo na povijesnoj prekretnici.

   
Korištena literatura:

1. AR6 Climate Change 2021 report : The Physical Science Basis. https://www.ipcc.ch/report/ar6/wg1/
2. Christiana Figueres i Tom Rivett-Carnac. 2020. The Future We Choose, Knopf Doubleday Publishing Group
3. Abel, G. J., Brottrager, M., Cuaresma, J. C., & Muttarak, R. 2019. Climate, conflict and forced migration. Global environmental change 54, 239-249.
4. David Spratt i Ian Dunlop. 2019. Existential climate-related security risk: A scenario approach.
5. Fioramonti L. 2013. Gross Domestic Problem: The Politics Behind the World's Most Powerful Number. London: Zed Books
6. Philipsen D. 2015. The Little Big Number: How GDP Came to Rule the World and What to Do About It. Princeton, NJ: Princeton Univ. Press
7. Monbiot, George. 2017. Out of the wreckage: A new politics for an age of crisis. Verso Books.
8. Wariaro, V., et al. 2018. Global Catastrophic Risks 2018 Stockholm, Global Challenges Foundation, 24.