Ekološka proizvodnja oraničnih usjeva i trajnih nasada: kuda ide Hrvatska?

29. kolovoza 2025.

 

 

Ekološka poljoprivreda je vrsta uzgoja hrane s minimalnim učincima procesa proizvodnje na okoliš. Uz favoriziranje prirodnih tvari i metoda u uzgoju, kod ekološke proizvodnje hrane izbjegava se uporaba sintetičkih kemijskih pesticida, gnojiva i genetski modificiranih organizama.
 
Zašto je važna ekološka proizvodnja hrane? Primarna ljudska potreba za hranom određuje njezinu proizvodnju kao vitalnu gospodarsku granu u gotovo svim zemljama svijeta (Buturac, 2025). Rast svjetske populacije dodatno naglašava važnost proizvodnje hrane. Proizvodni procesi obilježeni su dinamičnim tehnološkim razvojem i primjenom naprednih tehnoloških rješenja u uzgoju hrane. Uz olakšanje proizvodnje hrane, njezine distribucije i dostupnosti potrošačima, tehnološki napredak je ekonomijom obujma povećao produktivnost i ponudu prehrambenih proizvoda na svjetskim tržištima. Istovremeno, rast potražnje za hranom i tehnološki napredak rezultirali su intenzivnim iskorištavanjem poljoprivrednog zemljišta. To je pridonijelo gubitku dijela prirodnih staništa te je imalo svojevrsne nepovoljne učinke na okoliš i bioraznolikost. Nažalost, nemilosrdna tržišna utakmica i glad za profitom bacili su brigu o očuvanju okoliša i bioraznolikosti u posve drugi plan. Čitav proces dodatno su potpirili negativni učinci klimatskih promjena (Bailly i sur., 2025; Hong i sur., 2025; Mirzabaev i sur., 2023; Rezaei i sur., 2023).
 
Emisija stakleničkih plinova pridonosi globalnom zagrijavanju Zemljine površine i atmosfere koje se na oraničnim usjevima i trajnim nasadima ogleda kroz dugotrajna sušna razdoblja praćena iznadprosječnim temperaturama. Pritom ne izostaju niti vremenske nepogode u obliku snažnih oluja, tuče, poplava i sl. koje nemilice uništavaju oranične usjeve i trajne nasade, a nemali broj poljoprivrednika dovode do ruba očaja. Uz smanjenje otpornosti poljoprivrednih kultura, takvo okruženje nailazi na plodno tlo razvoja i širenja raznih štetnika i bolesti koje ugrožavaju proizvodnju i ukupnu bioraznolikost. U svrhu očuvanja okoliša, bioraznolikosti i razvoja održivog sustava poljoprivrede, proizvodnja visokokvalitetne i zdrave hrane u dovoljnim količinama bez negativnog utjecaja na okoliš nameće se kao nužnost (Li i sur., 2024; Sidemo-Holm i sur., 2024). Ekološka proizvodnja uključuje čitavu lepezu pristupa u uzgoju hrane bez štetnih učinaka na okoliš, od širokog plodoreda preko primjene prirodnih gnojiva, suzbijanja štetnika i bolesti prirodnim metodama te očuvanja kvalitete tla do preferiranja uzgoja otpornih sorti.
 
Potreba za ekološkom proizvodnjom hrane iz godine u godinu sve je veća. Prema posljednjim dostupnim podacima Centra za organska istraživanja (Organic Research Centre - ORC) iz Velike Britanije globalna ekološka poljoprivredna površina je koncem 2023. godine dosegnula gotovo 99,0 milijuna hektara, što je za 2,6 posto više u usporedbi s 2022. godinom. Pritom se najveće poljoprivredne površine pod ekološkim uzgojem nalaze u Oceaniji, i to u iznosu od 53,2 milijuna hektara. Slijede je Europa s 19,5 milijuna hektara i Latinska Amerika s 10,3 milijuna hektara. Istovremeno, globalni prihodi ekološki proizvedene hrane u maloprodaji dosegnuli su iznos od 136,4 milijarde eura. Ekološka poljoprivredna površina je u Europskoj uniji u 2023. bila na razini 17,7 milijuna hektara. Zemlja članica Europske unije s najvećom poljoprivrednom površinom s proizvodnjom ekološke hrane je Španjolska s 3,0 milijuna hektara. Slijede je Francuska s 2,8 milijuna hektara i Italija s 2,5 milijuna hektara.  
 
Rast svjetske populacije, klimatske promjene i rast cijene energenata uvelike pridonose vrtoglavom rastu cijena hrane kojem naročito svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Za većinu stanovništva Hrvatske, a poglavito za petinu populacije koja živi u riziku od siromaštva, pojedini prehrambeni artikli netragom su nestali iz njihove košarice osnovnih namirnica i pretvorili se u luksuzne proizvode. Nerijetko se u komentarima dijela medijskih stručnjaka mogu slušati žalopojke o pretjerano visokim cijenama hrane na tržnicama ili policama trgovačkih lanaca. Alibija u drugima je pregršt, od „pohlepnih“ stranih trgovačkih lanaca do turista koji kreiraju snažnu potražnju i time podižu cijene hrane. Kao da se zaboravlja ili ne zna da naši gosti posjećuju i uživaju u ljepotama naše zemlje uglavnom tijekom sezone, kada bi zemlja s takvim agroklimatskim uvjetima kao što ih uživa Hrvatska trebala obilovati sezonskim voćem, povrćem i drugim prehrambenim namirnicama. Nezaobilazno pitanje koje se nameće jest koliko smo sami pridonijeli postojećim tržišnim trendovima? Jesu li sve ispisane strategije Hrvatske o razvoju domaćeg agrara ostale mrtvo slovo na papiru? Zašto smo usprkos idealnom podneblju za razvoj vlastite proizvodnje odbacili poljoprivredu u zapećak kao ružno pače i pretvorili se u potrošačko društvo razvijajući nerealna očekivanja kako će inozemni proizvođači, distributeri i trgovci ispunjavati naša očekivanja u pogledu dostupnosti, kvalitete i cijene poljoprivrednih proizvoda? Usprkos prirodnim resursima, izvrsnim agroklimatskim uvjetima i bogatoj tradiciji u proizvodnji, Hrvatska danas puno više potroši hrane nego što je proizvede. Taj jaz u korist potrošnje hrane je u 2024. godini iznosio nevjerojatnih 2,1 milijardu eura. Istovremeno, višedesetljetni odnos prema poljoprivredi pozicionirao je našu zemlju pri dnu ljestvice europskih zemalja po proizvodnji i izvozu hrane. Izvozom hrane od 803 eura po stanovniku, Hrvatska značajno zaostaje za agrarno najrazvijenijim zemljama Europe. Nizozemska izvozi 7,6 puta više hrane po stanovniku nego Hrvatska, Danska 4,3 puta, Belgija 4,2 puta, a Irska 3,5 puta (Buturac, 2025).
 
Ekološka proizvodnja hrane na svjetskim tržištima bilježi snažan rast koji je izravno povezan s povećanom potražnjom za ekološkim proizvodima. Kako se Hrvatska nosi s tim izazovima te kako se pozicionirala na tržištu proizvodnje zdrave hrane?
 
Za početak, istražujući dosadašnje rezultate, na mrežnim stranicama Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva može se naći dokument pod nazivom Nacionalni akcijski plan razvoja ekološke poljoprivrede 2023.-2030. Usvojen je na sjednici Vlade Republike Hrvatske 31. kolovoza 2023. godine. Taj tekst, koji pored ostaloga sadrži viziju, ciljeve, mjere, financiranje te povezanost akcijskog plana sa strateškim dokumentima na nacionalnoj i EU razini, nastao je kao svojevrsni odgovor na inicijativu Europskog zelenog plana i Europske strategije „od polja do stola“. Pritom je zajednički europski cilj realizacija 25,0 posto ekoloških poljoprivrednih površina do 2030. godine.
 
Razvidno je kako su vizija, ciljevi i mjere definirani na papiru. No, kakvi su rezultati ekološke proizvodnje oraničnih usjeva i trajnih nasada u praksi? Odgovor na to pitanje osigurat će nam rezultati provedene empirijske analize u nastavku ovoga rada.
 
Sudeći barem po kretanjima broja ekoloških poljoprivrednih subjekata i prerađivača, zanimanje za ekološkom proizvodnjom u kontinuiranom je porastu od 2013. do 2023. godine (slika 1.). U tom je razdoblju broj ekoloških poljoprivrednih subjekata povećan s 1.608 na 6.274, a broj prerađivača s 181 na 421.   
 
Slika 1. Broj ekoloških poljoprivrednih subjekata i prerađivača u Hrvatskoj u razdoblju 2013. - 2024.

No, važno je primijetiti trend značajnijeg usporavanja rasta broja ekoloških proizvođača hrane koji je uspostavljen 2021. godine. Također, najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku za 2024. godinu potvrđuju kako je došlo do pada broja ekoloških poljoprivrednih subjekata u Hrvatskoj, i to za 1,0 posto na međugodišnjoj razini.
 
Podrobniji uvid u rezultate ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj osigurat će nam analiza ekološke proizvodnje oraničnih usjeva kao i analiza ekološke proizvodnje trajnih nasada.
 
Ekološka proizvodnja oraničnih usjeva i površina korištenih oranica i vrtova u promatranom razdoblju od 2013. do 2024. značajno su se mijenjale. Izdvajaju se tri faze: prva, od 2013. do 2019. godine, kada je došlo do rasta aktivnosti mjereno ekološkom proizvodnjom i korištenim površinama; druga, od 2020. do 2023. godine, u kojoj je zabilježen strmoglavi pad proizvodnje; i treća, 2024. godina, u kojoj je zabilježeno svojevrsno stabiliziranje proizvodne aktivnosti (slika 2.).
 
Slika 2. Površina ekološki korištenih oranica i vrtova te ekološka proizvodnja oraničnih usjeva u Hrvatskoj u razdoblju 2013. - 2024.

 
Nakon niza godina kontinuiranog rasta ekološke proizvodnje oraničnih usjeva, u razdoblju od 2019. do 2024. godine zabilježen je osjetan pad proizvodnje, i to za 33,1 posto. Istovremeno, znatno blaži je bio pad površina ekološki korištenih oranica i vrtova koji je iznosio 17,0 posto. To ukazuje na pad prinosa, pri čemu je došlo do značajnijeg smanjenja proizvedenih količina po jediničnoj površini. Tako je u razdoblju 2019. - 2024. ekološka proizvodnja oraničnih usjeva smanjena s 3,7 tona po hektaru na 3,0 tone po hektaru.  
 
U strukturi ekološke proizvodnje oraničnih usjeva zamjetna je relativno velika koncentracija. Pritom na zelenu krmu s oranica i vrtova otpada 50,8 posto ukupne proizvodnje (slika 3.). Slijede je meka pšenica i pir s udjelom od 12,7 posto, kukuruz, suho zrno s udjelom od 11,5 posto, suncokret s udjelom od 7,0 posto, soja s udjelom od 4,9 posto, ječam s udjelom od 3,1 posto i uljana repica s udjelom od 2,8 posto.
 
Zelena krma s oranica i vrtova zabilježila je stagnaciju proizvodnje u 2024. godini, a meka pšenica i pir osjetnije smanjenje proizvodnje, i to za gotovo 30,0 posto na međugodišnjoj razini. Ostale vodeće kulture zabilježile su rast proizvodnje. Pritom je najveći rast zabilježen kod proizvodnje uljane repice, za 85,0 posto. Slijede je zob s rastom proizvodnje za 69,7 posto i soja čija je proizvodnja povećana za 60,2 posto.  

Slika 3. Struktura ekološke proizvodnje oraničnih usjeva u Republici Hrvatskoj u 2024. godini

 
Analiza ekološke proizvodnje trajnih nasada pokazuje relativno sličnu tendenciju kretanja kao kod oraničnih usjeva. Uz blaže oscilacije izdvajaju se tri faze: prva, od 2013. do 2018. godine, kada je došlo do rasta proizvodne aktivnosti; druga, od 2019. do 2023. godine, u kojoj je zabilježen veliki pad proizvodnje; i treća, 2024. godina, u kojoj je zabilježen oporavak aktivnosti (slika 4.).
 
Zanimljivo je kako opisana kretanja proizvodnje nisu usko korelirana s trendovima korištene poljoprivredne površine za ekološku proizvodnju trajnih nasada. Nadasve neobična kretanja uočavaju se od 2018. do 2023. godine. U tom je razdoblju, usprkos velikom padu proizvodnje, zabilježen kontinuirani rast korištenih površina. Konkretno, poljoprivredna površina pod trajnim nasadima u razdoblju 2018. - 2023. povećala se za 46,6 posto, dok se ekološka proizvodnja smanjila za 36,3 posto. Takva se kretanja samo dijelom mogu objasniti činjenicom kako je na površinama novozasađenih trajnih nasada potrebno i do nekoliko godina da bi se ubirali prvi plodovi. No, vrijeme prolazi, a plodova nema. Očito je kako je dio potencijalnih proizvođača namirisao sve blagodati sustava potpora u Lijepoj Našoj te se upustio u ekološku proizvodnju i ne mareći previše o proizvedenim količinama, produktivnosti i širenju proizvodnje. Suočavajući se s obvezama ekoloških proizvođača, ali i odricanjima u vidu utrošenih sati rada, neophodnog poznavanja genetike, oplemenjivanja, fiziologije bilja, tehnologije uzgoja, marketinga, distribucije i konačnog plasmana na tržište, mnogi korisnici potpora su u konačnici odustali od poljoprivrede. Istini za volju, potpora ne bi trebala biti vodeći motivator prelaska konvencionalnog proizvođača na ekološki uzgoj hrane. Tu premisu potvrđuju i rezultati ankete provedene u 2020. godini za potrebe izrade Nacionalnog akcijskog plana razvoja ekološke poljoprivrede RH za razdoblje 2023.-2030., a prema kojima bi tek 20 posto ispitanika prešlo na ekološku proizvodnju zahvaljujući većim potporama.
 
Nepovoljni proizvodni trendovi iz razdoblja 2018. - 2023. zaustavljeni su u 2024. godini (slika 4.). U toj je godini realizirana proizvodnja trajnih nasada od 11.295 tona, što je povećanje za 23,2 posto na međugodišnjoj razini. Ipak, valja napomenuti da je to još uvijek znatno ispod razine proizvodnje iz 2018. godine kada je ekološka proizvodnja trajnih nasada iznosila 14.889 tona.
 
Slika 4. Površina ekoloških trajnih nasada i ekološka proizvodnja trajnih nasada u Hrvatskoj u razdoblju 2013. - 2024.

 
Analizirajući strukturu ekološke proizvodnje trajnih nasada može se zapaziti relativno ravnomjerna distribucija proizvodnje između vinograda, maslinika i voća. Od ukupne ekološke proizvodnje trajnih nasada u 2024. godini, 35,3 posto odnosilo se na vinograde, 33,6 posto na voće i 30,6 posto na maslinike. Kod voćarskih kultura najviše je zastupljena ekološka proizvodnja jabuka koja čini 9,6 posto ukupne ekološke proizvodnje trajnih nasada. Slijede je orašasto voće s udjelom od 8,6 posto i šljive s udjelom od 7,6 posto.
 
Ekološka proizvodnja voća je u razdoblju 2018. - 2023. smanjena gotovo tri puta. Pritom je najveće smanjenje zabilježeno kod ekološke proizvodnje šljiva - za 6,1 puta. Slijede je smanjenje ekološke proizvodnje jabuka za 2,4 puta i smanjenje ekološke proizvodnje orašastog voća za 1,5 puta. Umjereni oporavak aktivnosti zabilježen je u 2024. godini kada je ekološka proizvodnja voća u prosjeku porasla za 41,5 posto na međugodišnjoj razini.
 
Slika 5. Struktura ekološke proizvodnje trajnih nasada u Hrvatskoj u 2024. godini

 
Podaci britanskog Centra za organska istraživanja (ORC) potvrđuju kontinuirani porast potražnje za ekološki proizvedenim namirnicama. Pritom je potrošnja ekološke hrane u razdoblju 2014. - 2023. gotovo udvostručena. Potrošnja ekološki proizvedene hrane u Europi je u 2023. godini iznosila 66 eura po stanovniku, a u samoj Europskoj uniji 103 eura po stanovniku. Istovremeno, najveći potrošači ekološki proizvedene hrane su Švicarci s 437 eura po stanovniku. Slijede ih Danci s potrošnjom od 362 eura po stanovniku. Zanimljivo je kako je najveći udio na svjetskom tržištu ekoloških proizvoda u 2023. godini imala Danska. Pritom je udio te zemlje iznosio 11,8 posto. Slijedi je Švicarska s udjelom od 11,6 posto.
 
Očekivano, rast potražnje na europskom i globalnom tržištu za ekološki uzgojenom hranom iskoristile su mnoge zemlje članice Europske unije ulažući u proizvodne resurse, ljudske kapacitete, inovacije i konkurentske pozicije na tržištima. Na slici 6. prikazani su usporedni rezultati ekološke proizvodnje svježeg povrća po stanovniku u zemljama Europske unije u 2024. godini.   
 
Najveći ekološki proizvođač svježeg povrća u Europskoj uniji mjereno u kilogramima po stanovniku je Nizozemska. Ta je zemlja u 2024. godini realizirala ekološku proizvodnju svježeg povrća u iznosu od 15,6 kilograma po stanovniku. Slijede je Španjolska s proizvodnjom od 13,8 kilograma po stanovniku, Italija s proizvodnjom od 12,3 kilograma po stanovniku, Belgija s proizvodnjom od 6,5 kilograma po stanovniku i Njemačka s proizvodnjom od 5,7 kilograma po stanovniku.
 
Hrvatska se s ekološkom proizvodnjom svježeg povrća od 0,2 kilograma po stanovniku svrstala pri dnu ljestvice europskih zemalja. Također, zabrinjavajuće je veliko zaostajanje za vodećim ekološkim proizvođačima svježeg povrća u Europi. Pritom Nizozemska proizvodi 78 puta više ekološkog svježeg povrća po stanovniku nego Hrvatska, Španjolska 69 puta, Italija 61,5 puta, Belgija 32,5 puta, a Njemačka 28,5 puta. Zar nisu ti poražavajući podaci dovoljan signal da pogledamo istini u oči bez traženja alibija u drugima za dostupnost, kvalitetu i cijene namirnica na domaćem tržištu?  

Slika 6. Ekološka proizvodnja svježeg povrća po stanovniku u zemljama Europske unije u 2024. godini

 
Dugotrajnija razdoblja negativnih trendova u ekološkoj proizvodnji oraničnih usjeva i trajnih nasada, oscilacije u proizvodnji i tek kratkotrajna razdoblja oporavka govore u prilog poteškoćama u proizvodnji, ali i lutanjima bez sustavnih rješenja praćenim neučinkovitim sustavom potpora. Obujmom malena ekološka proizvodnja uglavnom je organizirana u okrilju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Nerijetki su slučajevi u kojima su pojedinci svoje hobije, entuzijazam i ljubav prema poljoprivredi i zdravoj hrani uspijevali pretvoriti u profitabilnu djelatnost na tržištu. Rastuća potražnja na svjetskim tržištima nudi se domaćoj ekološkoj proizvodnji hrane. Preduvjeti povećanja ekološke proizvodnje su znatno veća ulaganja u tom sektoru (ne samo u proizvodne kapacitete, već i u ljudske resurse), zaštita domaćih proizvođača od uvoza sumnjive kakvoće po damping cijenama te primjena najboljih svjetskih praksi u tom području (kao što su primjeri Nizozemske, Belgije, Italije, Danske).
 
 
Literatura
 
Bailly, A., Monceau, K., Bretagnolle, V., Rodrigues, A., Millet, M. i Moreau J. (2025). Pesticide exposure in farmland wild passerines: Bio-indicators of a widespread contamination despite organic farming. Environmental Research, 285(2), 122389. https://doi.org/10.1016/j.envres.2025.122389

Buturac, G. (2025). Europski izvoznici hrane: gdje je Hrvatska? Ekonomski institut, Zagreb. https://eizg.hr/europski-izvoznici-hrane-gdje-je-hrvatska/7172

Hong, C., Zhong, R., Xu, M., He, P., Mo, H., Qin, Y., Shi, D., Chen, X., He, K. i Zhang, Q. (2025). Interactions among food systems, climate change, and air pollution: A review. Engineering, 44(2), 215-233. https://doi.org/10.1016/j.eng.2024.12.021

Li, N., Zhao, Y., Han, J., Yang, Q., Liang, J., Liu, X., Wang, Y. i Huang, Z. (2024). Impacts of future climate change on rice yield based on crop model simulation—A meta-analysis. Science of the Total Environment, 949, 175038. https://doi.org/10.1016/j.scitotenv.2024.175038

Mirzabaev, A., Kerr, R. B., Hasegawa, T., Pradhan, P., Wreford, A., von der Pahlen, M. C. T. i Gurney-Smith, H. (2023). Severe climate change risks to food security and nutrition. Climate Risk Management, 39, 100473. https://doi.org/10.1016/j.crm.2022.100473

Rezaei, E. E., Webber, H., Asseng, S., Boote, K., Durand, J. L., Ewert, F., Martre, P. i MacCarthy D. S. (2023). Climate change impacts on crop yields. Nature Reviews Earth & Environment, 4(12), 831-846. https://doi.org/10.1038/s43017-023-00491-0

Sidemo-Holm, W., Brady, M. V., Carrié, R., Ekroos, J. i Smith, H. G. (2024). Cost-effective biodiversity conservation with organic farming-spatial allocation is key. Biological Conservation, 294(14), 110624. https://doi.org/10.1016/j.biocon.2024.110624
 
 
* Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu samo su autorovi i ne odražavaju nužno stajališta Ekonomskog instituta, Zagreb.