Starenje stanovništva i održavanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi

Sažetak: 
Studija „Starenje stanovništva i održavanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi“ jasno je pokazala da će primjerenost mirovinskih primanja značajno ovisiti o privatnim izvorima financiranja. Zbog toga će biti potrebno razviti individualnu odgovornost u planiranju štednje za starost, kao i društvenu odgovornost svih dionika u povećanju „penzijske pismenosti“ (engl. pension literacy), odnosno informiranosti stanovništva. To je osobito važno za zemlju u kojoj je demografsko starenje stanovništva već započelo, a nastavit će se u budućnosti smanjivanjem populacije u radnoj dobi i povećanjem omjera ovisnosti starije populacije. Zbog takvih demografskih promjena, može se očekivati da neto stope zamjene, kao omjer primanja iz obaveznih mirovinskih izvora i primanja iz radnog odnosa, neće biti dovoljne za dostizanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi. Projekcije starosnih mirovina za hipotetske slučajeve dvadesetpetogodišnjaka, tridesetogodišnjaka, tridesetpetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka potvrdile su da će neto stope zamjene (u godini 2050., 2045., 2035., odnosno 2030., u trenutku njihovog umirovljenja) biti na nižoj razini nego što su u tom trenutku bile za starosnu mirovinu. Zbog toga će povećanje neto stopa zamjene i poboljšanje primjerenosti mirovinskih primanja ovisiti o svakom pojedincu i njegovom riziku izbora financijskih opcija iz privatnih izvora pomoću kojih će održavati primjerenost svojih mirovinskih primanja. Drugim riječima, za primjerenost mirovinskih primanja od ciljanih 50 i 70 posto neto stopa zamjene jednim dijelom je odgovorna država i njen mirovinski sustav, a drugim dijelom je odgovoran svaki pojedinac za sebe. 
 
Analiza postojeće situacije o štednji za mirovinu u Hrvatskoj pokazala je da veliki dio ispitanika iz slučajnog reprezentativnog uzorka populacije nije poznavao ili je vrlo slabo poznavao dodatne oblike štednje za starost. Ispitanici koji su štedjeli za mirovinu to su najčešće radili u gotovini i bankarskim depozitima, a aktivni ispitanici dodali su tome i životna osiguranja. Treći dobrovoljni mirovinski stup nije zadobio povjerenje ispitanika ili ga uopće nisu poznavali kao oblik štednje. Planiranje štednje za starost bilo je nisko, a značajno je ovisilo o informiranosti i povjerenju u različite oblike štednje. Najprimjerenijim oblicima štednje za ugodan život u mirovini smatrali su se: nekretnine, životna osiguranja i bankarski depoziti. Ispitanici su bili svjesni potrebe za dodatnim privatnim mirovinskim primanjima, no problem je bio u tome što su ih vidjeli u honorarnom radu i poljoprivredi, što podrazumijeva dobro zdravlje koje mogu i ne moraju imati u trećoj životnoj dobi. Svi ispitanici „priželjkivali“ su znatno veće omjere zamjene nego što su ih objektivno mogli očekivati na temelju obavezne mirovinske štednje, pa čak i na temelju dodatne privatne štednje. Budući da informiranost i povjerenje uvjetuju planiranje štednje za treću životnu dob, može se sa prilično velikom sigurnošću pretpostaviti da bi sustavna nacionalna edukacija o „penzijskoj pismenosti“ potaknula planiranje štednje za treću životnu dob.